Nostalgijetina!

Objavljeno:

09/08/2012

Autor/ica

Leila Šeper

Tako surfajuć fejsbukom nađem profil stare drugarice, nekadašnje najbolje. Vidim neke su vjenčanice i slavi se, ali ne, nije se ona udala. Pa nekako mi je svejednije, jer se 'samo' veselila. Ta žena nije često na fejsu i vidim samo slike kada je taguju drugi/e virtuelni prijatelji/ce. Čekala sam da mi odobri zahtjev za prijateljstvo nekih dva mjeseca. Tada je postavila slike s mora i onda ništa par mjeseci. Nova aktivnost me stvarno zatekla...

Moja drugarica i ja smo bile najbolje drugarice, a njena mlađa sestra i moja su bile opet najbolje drugarice iz svog mladog svijeta. Većina nas koje imamo sestre pamtimo marisane, svađe oko (iz današnje perspektive) nebitnih stvari, pokrivanja obostranih grešaka... Većina nas vjerujemo da smo potpuno različite i iznenadimo se kada nam tek znani ljudi kažu kako ličimo. Tako sam kao mlada djevojčica smatrala da je godina dana razlike između moje sestre i mene tako velika i vjerovala sam da nikada nećemo biti u stanju razumjeti jedna drugu jer ja imam tu godinu više. Za razumjevanje postojala je moja vršnjakinja, moja najbolja drugarica. Savršeno smo se međusobno razumjele.

Prve asocijacije na moju najbolju drugaricu su blato, razbijena koljena i ljubičasta violeta. Bio je to predivan dio moga života, kada sam još naivno vjerovala da mogu biti šta poželim i da postoji na svijetu nešto što se zove pravda. Nisam znala šta je okrutnost i vjerovala sam da je film o trinaestom prasetu i lanetu koje plovi samo na santi leda nešto najtragičnije. I danas se sjećam šoka koji doživjeh kada je to neka budala pustila u sklopu dječijeg programa. Ne sjećam se kako prestah plakati. Biće da me je utješila laž da to nije istina, da je to samo za potrebe snimanja... Kao što se da zaključiti iz dostupnih asocijacija, nismo bile djevojčice kao s reklame, one sa velikim rozim mašnama u kosi.

Bile smo presretne, bile smo gotovo uvijek zajedno. Nekada smo išle zajedno i na more. Dakle, bilo je to vrijeme kada se TV palio isključivo radi dječijeg programa, od neke osme - devete godine isključivo radi obrazovnog. Išlo se svake godine na more i na planinu, a u mojoj ulici bilo je tridesetak nas djece. Većina nas je imala najbolju drugaricu ili najboljeg druga, a najbolje drugarstvo je bilo isključivo obostrano.

Danas gledam slike svoje nekada najbolje drugarice. Prošle su i decenije kada smo se zadnji put vidjele. Zvaničnog rastanka nije bilo. Jednom sam joj vidjela oca prije pet-šest godina. Sada žive u jednoj predalekoj zemlji. Pričao mi je o mojoj nekada najboljoj drugarici. Nevjerovatno je koliko smo slične puteve odabrale. Stekla sam dojam da ni ona nikada nije preživjela i pomirila se sa sudbinom trinaestog praseta. Ne može se to prihvatiti zdravo za gotovo. Ništa tu nije gotovo.

Danas gledam njene slike i, iskreno, ja ne znam ništa o toj osobi! Onda dođem do slike na kojoj je sa sestrom i tu vidim svu sličnost ovoga svijeta. Ne između njih dvije, nego mene i moje nekada najbolje drugarice s jedne, te njene i moje sestre sa druge strane. Čudan osjećaj!
 

Najnovije

Pozivamo vas na nove feminističke razgovore, u okviru ciklusa Neko je rekao...
Resource Person One World platform for Southeast Europe is seeking for a...
U sklopu globalne kampanje Take Back the Tech koja se bavi nasiljem nad ženama...