Globalne teme

Feminizam i djelatnost

Živimo u svijetu algoritama. Vaši podaci se sakupljaju, snimaju, skladište, prodaju i kupuju.

Saglasnost je nešto što se na internetu često (o)pominje, ona je postala glavna uloga feminističkih pokreta na mreži i izvan nje. Pomislili biste da na jednom takvom mjestu kao što je mreža, dok anonimno sjedite iza ekrana i samo razgledate shopping stranice niko ne može saznati nešto o vama, jer samo razgledate odjeću, ne kupujete online jer znate da je opasno ostavljati svoje podatke na internetu. Pa ipak, tehnologija je uznapredovala i vi se osjećate sigurnim, pa ta stranica je ipak provjerena. Ma ne, ipak samo gledate. Ali, dok gledate i proizvode koji garantuju sigurnost identiteta, neko drugi gleda vas. Ipak, ovo nije priča o nadzoru.

 

Identitet ne čine samo ime i prezime, to se danas lako mijenja, naročito online. Identitet je svaki vaš lični podatak. To može biti i broj cipela koji nosite ili vaša omiljena serija. Sve su to informacije koje neko može zloupotrijebiti bez vaše saglasnosti. Činjenice o vama, koje vam se čine bezazlenim vrlo lako se mogu upotrijebiti bez vašeg znanja ili protiv vas.

Često u filmovima gledamo kako se ljudi nadziru, te kako im se lako zloupotrebljavaju lični podaci i vjerujemo da u stvarnosti još uvijek nije razvijena tehnologija koja omogućuje takvu vrstu kontrolisanja ličnih podataka. Ali, šta se događa kada neko prikuplja vaše informacije putem svog koda? Šta kada ne znate da vas neko nadzire i kada ni on ne zna da prikuplja vaše lične informacije putem svoje stranice ili je nezainteresovan za te kolateralne štete? Šta se dešava kada neko objavi fotografiju bez vaše saglasnosti? Šta se dešava kada vas neko uključi u neki chat razgovor bez vaše saglasnosti, a pod pretpostavkom da ste zainteresovani za neku temu? Kada neko prijavi vaše legalno ime na nagradnoj igri, za čiju ste nagradu zainteresovani/e, ali vaši podaci se javno objavljuju i vi baš niste saglasni/e s tim?

 

Po principu: „Ukazujemo na potrebu za izgradnjom etike i politike saglasnosti u kulturi, dizajnu, politikama i uslovima za pružanje usluga na internet platformama. Uslov za žensku djelatnost leži u njihovoj sposobnosti da donose informisane odluke o tome koje će aspekte svojih javnih ili privatnih života podijeliti na internetu.”

Stranice koje svakodnevno posjećujemo prikupljaju naše podatke. Svi oni/e koji/e učestvuju u izgradnji jedne web stranice ili aplikacije koju svakodnevno posjećujete obraćaju vrlo malo pažnje na to koje će vaše lične informacije njihov kod prikupiti. Prioritet njihovog koda je možda nešto sasvim nešto drugo, ali dohvatanje vaših informacija za njih također može biti beneficija ukoliko nije propisno regulisano nekim od zakona zemlje u kojoj živite. Postoje, naravno i one stranice koje sa vrlo malo (ne)pažnje žele prikupiti što više vaših podataka.

Možda ste primjetili da se od ove godine mnogo više radi na obavještavanju korisnika/ca o tome da stranica prikuplja neke od vaših podataka. Obično se obavijest o „kolačićima” nađe u nekom uglu posjećene stranice/aplikacije. Najjednostavniji primjer koji vam možemo dati u kontekstu prikupljanja informacija jeste kada instalirate neku aplikaciju. Kada želite mobilnu aplikaciju „Flashlight” u jednom od instalacionih koraka ova aplikacija od vas zatraži dozvolu da upravlja vašim telefonskim kontaktima. Zašto svjetiljka mora da ima podatke iz mog imenika? Ili moju lokaciju?

GDPR (The General Data Protection Regulation) je tu da unaprijedi prava svih kada je u pitanju prikupljanje ličnih podataka online, bez obzira na njihovu nacionalnost, spol i ekonomski status. GDPR je kompleksan zakon koji donosi mnoge novosti i mijenja način rada i rukovanja ličnim podacima pojedinaca.

Opšta uredba o zaštiti podataka građana EU stupila je na snagu 25. maja 2018. i inboxi su nam bili zatrpani mailovima o ažuriranim politikama privatnosti. Ova regulativa se ne odnosi samo na zemlje EU. Ukoliko vaša kompanija vrši bilo koji vid trgovine sa potrošačima unutar EU, onda će se pravila GDPR-a primijeniti na vas ako skladištite, obrađujete ili dijelite lične podatke građana.

„Lični podaci dolaze u kontakt sa dvije kategorije ljudi koji se bave podacima: onima koji odlučuju koji će se podaci sakupljati i kako će biti obrađivani (kontrolori podataka, Član 4 (7)) i onima koji ih zadržavaju i obrađuju (obrađivači podataka, Član 4 (8)). GDPR nameće obavezu objema stranama, a svakako je novost da je obaveza direktno primjenjiva na obrađivače podataka. Ovo znači da oni koji obrađuju podatke u ime svojih klijenata, kao što su na primjer banke ili marketing kompanije su jednako i direktno odgovorne pred korisnicima.”

Prema GDPR odredbi posjedujemo određena i individualna prava kada je u pitanju prikupljanje naših podataka. Kao prvo, mi imamo pravo na informacije. U svakom slučaju kada neko prikuplja naše podatke mi imamo pravo da to znamo i da ne pristanemo na to. Ako neka stranica pravi profil naših podataka imamo pravo da znamo šta je na tom profilu. Svi naši podaci moraju biti prikupljeni i obrađeni na siguran način i kompanija mora da garantuje to pravo. Također imamo pravo pristupiti našim podacima uvijek i bez ograničenja i davanja novih informacija. Možemo zatražiti i objašnjenje na koji način i upotrebom kojeg algoritma ili logike se prikupljaju naše informacije.

Korištenjem stranice koja se služi politikom GDPR-a vi raspolažete ovim pravima i vaše je samo da odlučite da li želite koristiti njihov proizvod znajući da se tako prikupljaju vaši podaci ili jednostavno možete reći ne. Naravno, sve pomenute odrednice odnose se na stranice i aplikacije koje koriste EU građani/ke. Ukoliko imate koristi od EU tržišta vi kao kompanija morate poštovati njihova pravila.

U Bosni i Hercegovini bi se u ovom slučaju trebale primjenjivati kaznene odredbe iz Zakona o zaštiti ličnih podataka sve do stupanja na snagu novog Zakona koji bi trebao biti usklađen sa Uredbom. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa pravnom stečevinom Europske unije (za što je krajnji rok 01.06.2021.), tako da se navedena obaveza odnosi i na usklađivanje Zakona o zaštiti ličnih podataka s Općom uredbom o zaštiti podataka. Kao što smo rekli na početku GDPR pripada svima i on je itekako feminističko pitanje jer pitanje saglasnosti je centar feminizma.

Saglasnost je ključna za feminizam, oslobođenje i jednakost jer se svodi na pravo da odlučite šta se dešava vama, vašem domu i vašem tijelu. Ovo pravo je kroz historiju ( a negdje i danas) praćeno kolonizacijom, uskraćivanjem resursa, prisilnom sterilizacijom, policijskom brutalnošću, nebrizi za trans osobe… Jednom da ne znači uvijek da. Pa ipak, zapitajte ste da li neko u vašoj neposrednoj blizini traži vaš pristanak da bi objavio vašu zajedničku fotografiju? Koliko ste saglasni sa dijeljenjem tako, naizgled, banalnih informacija online?

Rekli smo da saglasnost nije nadzor, ali smo pisali o GDPR-u i korištenju ličnih podataka. Da bi neko koristio vaše podatke potrebna mu je vaša saglasnost, ali kada govorimo samo o nadzoru zapravo mislimo na sveukupni nadzor vašeg kretanja na mreži, a ne samo korištenja jedne aplikacije izolovano, ili stranice koja traži pohranjivanje vaših podataka dok surfate. Ovdje je riječ o nadzoru kao jednom patrijarhalnom alatu koji se koristi kako bi se skupio set podataka o nekoj osobi za potencijalnu zloupotrebu.

Po principu: ”Podržavamo pravo na privatnost i na potpunu kontrolu nad osobnim podacima i informacijama na internetu na svim nivoima. Odbacujemo praksu država i privatnih kompanija da koriste podatke s ciljem ostvarivanja profita i manipulacije dešavanja na internetu. Praćenje i nadzor su alatke koje je patrijarhat koristio kroz historiju za uspostavljanje kontrole nad ženskim tijelima, nad govorenjem i aktivizmom. Podjednaku pažnju posvećujemo praksama nadzora i praćenja koje sprovode individue, privatni sektor te državni i ne-državni akteri.”

Sve veći broj država koristi alate za nadziranje građana i građanki, i dok to neki primjećuju kao sve veći problem, neki se drže teze „ne radim ništa loše i nemam šta da krijem”. Dakle možeš imati privatnost samo ako nemaš šta da kriješ?!

Vlade širom svijeta se bore i ulažu značajna sredstva kako bi obezbjedile zakone koji će im omogućiti prisluškivanje komunikacije običnih građana/ki i to se često dešava pod krinkom „zaštitimo građane/ke od kriminala”. Ipak, tanka je linija između sigurnosti i privatnosti građana/ki.

Vlade se žale na enkriptovane, zaštićene, šifrirane aplikacije koje se danas koriste kao medij komuniciranja. Zaštićena elektronska pošta je veliki problem za sigurnosne agencije. Uvijek se pozivaju na sigurnost građana/ki i kako nadzor takvih komuniciranja može doprinijeti preventivnom sprječavanju krivičnih radnji ili visoko-rizičnih situacija npr. terorizma.

Da, ta strašna riječ koju mi jednom prilikom tokom mog boravka u Beču prijateljice nisu dale izgovarati suviše glasno. Nas tri smo sjedile negdje u „16 becirku” u glavnom gradu Austrije i stvarno se ne sjećam tadašnjih aktuelnih terorističkih napada, ali njih dvije su bile ozbiljne u nakani da me spriječe da glasno izgovorim tu riječ naglas jer misle da im prisluškuju telefone. Kategorički sam odbijala pomisliti da je to istina i nisam mogla ni zamisliti da u 2013. godini neko prisluškuje moj mobitel u zemlji iz koje dolazim, u Bosni i Hercegovini. Par godina poslije, rekli su mi da u Srbiji dileri trave ni u kom slučaju ne koriste Viber jer Viber nije enkriptovan, a onda sam saznala da u Bosni i Hercegovini jedna od najvećih sigurnosnih agencija već ima uvid u prepiske građana i građanki. Povredom tog osnovnog ljudskog prava, smatraju vladajući, građani zapravo plaćaju skroz malu cijenu, ali dobijaju ful sigurnost. Dobra stvar kada živite u siromašnoj zemlji zapadnog Balkana je to što vladajući nemaju para da vas nadziru ili učine da mi tako mislimo. Loša stvar je što svakako nemate privatnost ako ste jedinka koja je nekome zasmetala, a još gore je što niste sigurni. Takva je situacija u Bosni i Hercegovini, teško je rasvijetliti nečije ubistvo, ali uopšte nije teško saznati s kim i o čemu razgovarate ako neko želi da ima te podatke.

I dok ne postoji garant za potpunu privatnost, u vrijeme Facebooka, Googla, Ubera i svih aplikacija kojima (ne)svjesno odajemo svoje podatke, privatnost nikada nije bila potrebnija, naročito za žene. Žene su te kojima je tehnologija nadziranja uskratila privatnost na više nivoa. Tehnologija je učvrstila patrijarhalne okove nadzora i dala alat za kontrolisanje žena, a sve pod izgovorom zaštite. Stoga nikada neće biti jasnije da žene trebaju da se služe tehnologijom i da se odupiru nadziranju s bilo čije strane. To ne samo da će duboko zakucati ionako već utemeljene patrijarhalne okove nego će patrijarhat sa sobom na scenu iznjedriti zakone koji će biti na štetu svih građana/ki.

“Svatko od nas nađe se u situaciji da ima potrebu biti na neko vrijeme ‘sam sa sobom’. To činimo ne da bismo nešto skrivali nego da bismo se sabrali, ojačali vlastiti identitet i slično. Dakle, potreba za privatnošću duboko je povezana s našim identitetom i napad na našu privatnost jest napad na integritet nas kao ljudskih bića.”

U Saudijskoj Arabiji već nekoliko godina postoji usluga koja muškom skrbniku šalje obavijest putem SMS poruke o ulasku ili izlasku iz zemlje njegove „štićenice“. U ovoj zemlji svaka punoljetna ženska osoba tretira se kao vječni maloljetnik i pod stalnim je muškim skrbništvom što sa sobom nosi niz ograničenja. Jedno od nametnutih ograničenja je i to da bez saglasnosti i dozvole skrbnika ne smiju izaći iz zemlje, za što je dosad služio takozvani „yellow slip“ (žuti formular). Prilikom potpisivanja tog dokumenta muškarac je imao mogućnost dodatno zatražiti da ga carinske vlasti obavijeste SMS-om u slučaju pokušaja odlaska njegove štićenice izvan granica zemlje.

Nije „Big brother” aktuelan samo u Saudijskoj Arabiji, vlada svake zemlje je zapravo Big Brother ako to poželi. Žene su meta, ali i kolateralna šteta u zavisnosti od uređenja.

Sjećanje je otpor! Memorija je otpor! I žene moraju da pamte uređenja i zakone kojima su podlijegale i kojima su se odupriale i odupiru danas.

Riječ memorija ima više značenja, te se koristi u različitim kontekstima. Nekada nam memorija treba da bismo objasnili/e ograničen prostor za pohranu nekih podataka i tada se ovaj pojam uglavnom veže za informaciono-komunikacione tehnologije, a ponekada riječ memorija koristimo da bismo opisali neko sjećanje, historiju, nešto što se događalo u prošlosti.

Oboje se pak u svojoj korelaciji veže za feminizam. Memorija nije samo neki ograničeni prostor, ali nije ni isključivo historija pretraživanja preglednika za internet, memorija je sjećanje, memorija je otpor.

Po principu: “Imamo pravo na upražnjavanje i zadržavanje kontrole nad vlastitim osobnim historijama i memoriji na internetu. To uključuje i mogućnost pristupa svim našim osobnim podacima i informacijama na internetu, kao i mogućnost kontrole nad tim podacima, uključujući i informaciju ko im može pristupiti i pod kojim uslovima te mogućnost da ih zauvijek izbrišem.”

 

Današnji zakoni rade na unaprjeđivanju prava kada je riječ o prikupljanju osobnih podataka i skladištenju istih u neke stalne i/ili privremene memorije na internetu. Ali, šta je sa memorijom pokreta? Šta kada se borite da ostavite trag na internetu, vi i vaša borba. Kada je riječ o feminizmu kao pokretu memorija predstavlja otpor. Feminizam se godinama unazad razvija na internetu i dio je memorije interneta. Ne znamo tačno kako je započeo feminizam na internetu, ali zahvaljujući individualnim pričama koje su podijeljene na mreži, zahvaljujući mogućnostima izazivanja patrijarhalnih stavova i odgovorima na iste, dakle zahvaljujući svemu onome što je zabilježeno, feministička borba se prepoznaje i još uvijek traje.

Ovo je jedan od feminističkih principa koji je ostavio veliki trag svog djelovanja i u Bosni i Hercegovini, zemlji koja nema mnogo zakona koji se odnose na internet, zemlji koja ne poštuje mnogo toga kada je riječ o prikupljanju informacija građana/ki dok surfaju, ali i zemlji koja je itekako učestvovala u izgradnji feminističkog interneta i koja je doprinijela muzeju artefakata vezanih za feministički pokret online i offline. Princip „Memorije” najbolje i opisuje projekat online muzeja koji je prikupljao predmete korištene u borbi feminizma. Svi ti predmeti: stikeri, posteri, audio i video zapisi ostavili su svoj trag online. Cilj muzeja je da se sačuvaju sva sjećanja na borbe koje su se vodile da bismo sačuvali/e pokret.

Feministički pokreti u Bosni i Hercegovini itekako se trude očuvati memoriju feminizma. Bosna i Hercegovina je zajedno sa zemljama regije dala svoje učešće u kreiranju muzeja. Tu na jednom mjestu možete vidjeti borbu iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, iz cijelog svijeta.

Imamo pravo da čuvamo sjećanje na otpor koji pružamo sistemu koji je toliko puta pokušao zataškati i ugušiti naše borbe. Imamo pravo da kontrolišemo našu historiju i da svako sjećanje koristimo kao otpor u narednoj borbi. Sjećanje na činjenicu kako su najstarije žene u plemenu Irokeza birale muškog starješinu i onda kontrolisale njegovo upravljanje nije izmišljeno. To je začetak feminizma na prostorima gdje pokret sada vodi jednu mučnu borbu kako bi dokazao jednakost žene i muškarca. Naravno da su činjenicama pokušali upravljati oni kojima žene smetaju. Zato je sjećanje otpor.

Stalno podsjećanje i njegovanje memorije pokreta povećava šanse ka uspješnijim borbama i umanjuje šanse da se ponavljaju greške iz prošlosti.

U prethodnim načelima ukazivali smo na važnost privatnosti i anonimnosti na internetu, o zaštiti vaših privatnih podataka i o tome kako nikad niste sigurni.

Ubijeđeni smo da imamo pravo na privatnost, ali anonimnost i privatnost na mreži nisu ista stvar. Anonimnost je jedini način održavanja minimalne razine privatnosti dok surfate internetom.

Po principu: „Branimo pravo na anonimnost i odbacujemo sve zahtjeve za ograničavanje anonimnosti na internetu. Anonimnost nam omogućava slobodu izražavanja na internetu, naročito kada se govori o rušenju tabooa o seksualnosti i heteronormativnosti, eksperimentisanju s rodnim identitetima i kreiranju sigurnosti za žene i queer osobe koje su izložene diskriminaciji.

Privatnost je vrlo važna, ali nije isto što i anonimnost. Ljudi imaju pravo na privatnost, ali ni privatnost ni anonimnost nisu zagarantovane. Stalno smo žrtve proizvoda koji nam nude anonimnost pod krinkom očuvanja privatnosti, koja bi nam trebala biti pravno dodijeljena, te nam obećavaju anonimno kretanje mrežom za „sitne” novce. Ali, ni s novcem ni bez njega anonimnost na internetu ne postoji. Ne može vam je niko garantovati, niti je možete kupiti.

Anonimnost bi značila da je naše pretraživanje interneta privatno i drugi neće i ne mogu znati šta čitate i gledate na internetu. U tom slučaju vlasnici pretraživača i stranica na internetu štitili bi vašu privatnost, ali to jednostavno nije istina. Negdje, na nekom serveru daleko od mjesta gdje stanujete postoji informacija o svemu što ste ikada posjetili, pročitali ili nekom poslali. Svi vaši klikovi skupljaju se kao mrvice koje ostavljaju tragove i mogu se složiti u jednu veliku puzlu zvanu- identitet. Svoju privatnost na internetu štitimo samo ako o njoj razmišljamo, međutim ako mislimo da se ona podrazumijeva, tada je definitivno nema, jer niko ne može „stvoriti” anonimno okruženje za nas ukoliko sami ne razmišljamo o njemu.

Anonimnost se često veže uz kriminalne radnje, ali ne mora značiti da ste kriminalac samo zato što želite ostati anonimni i sačuvati svoju privatnost. Možda želite ostati anonimni/e jer će te se tako zaštititi od potencijalnih zlih radnji, prevara i spama. Humanitarne donacije dobar su primjer korištenja anonimnosti i zapravo većina radnji zbog kojih želimo ostati anonimni/e su legitimne, legalne i opravdane. Zahvaljujući anonimnim „story tellersima” koji/e su pričali/e svoje priče o feminizmu, o suprostavljanju patrijarhatu, o svojoj LGBT zajednici- razbile su se mnoge predrasude i tabui. Internet je divno mjesto za širenje pozitivnog uticaja, razbijanje predrasuda i svi/e one koji/e žele da podijele svoje priče, znanje i iskustva imaju pravo ostati anonimnim u svojoj borbi.

Svi/e oni/e koji rade sa ženama koje su preživjele nasilje znaju koliko je važno da one kao žrtve sačuvaju svoju privatnost online. Ako su žene doživjele nasilje, to sada ne znači da se trebaju isključiti iz svih segmenata društva i prestati koristiti mrežu. Upravo suprotno, žene treba da koriste internet, treba da razgovaraju o svojim problemima sa drugim ženama, da vode svoje borbe i treba da im bude omogućeno da to rade anonimno, ukoliko to žele.

Naravno da anonimnost može dovesti do povećanja kriminalnih radnji, ali anonimnost je isto tako važan štit za osobe koje su preživjele rodno zasnovano nasilje, žene i LGBTQ osobe. Gorući problem naše zemlje, ali i zemalja u regiji jesu nezaustavljivi komentari koji se šire forumima i društvenim mrežama. Ali, to nije problem anonimnosti, nego problem administratora/ca stranica, njihovih urednika/ca koji/e ne primjenjuju filtere koji bi sprječili dalje širenje mržnje niti kontrolišu sadržaj koji se objavljuje, a koji potiče na nasilje. U Bosni i Hercegovini, barem kada je riječ o medijima koji puštaju nefiltrirane poruke i komentare, Vijeće za štampu pokušava samoregulacijom riješiti ovaj problem.

Vladama i velikim korporacijama smeta sve veća težnja građana/ki za anonimnošću. Nekima smeta upravo ta borba koja se vodi iz sjene da bi se očuvao integritet i privatnost, ali sve se skoro uvijek dovodi u vezu s kriminalom. Vladama pak smeta činjenica da (ne) mogu presretati komunikaciju građana, a sve pod krinkom da nude stopostotnu sigurnost.

Iako ne postoji stopostotni način kako biste zaštitili svoju privatnost ponekad je važno da ostanete anonimni na internetu. Potrebno je da budete u korak s vremenom i nabacite što više slojeva zašite. To ne znači da treba da se bojite tehnologije ili izbjegavate njeno korištenje, ali morate razumno pristupati mreži i racionalno dijeliti svoje informacije na njoj. Prije korištenja određenih sajtova istražite koje to informacije prikupljaju o vama i da li vi želite da ih podijelite. Svoje osobne podatke upisujte tamo gdje je to najnužnije, ako informacije koje vam traže nisu obavezne, nemojte ih upisivati. Nemojte zanemarivati virusne prijetnje na internetu. Naše pravo je da surfamo sigurno, i to je tako u teoriji, ali u praksi je daleko od istine. Nemojte misliti da poznajete internet i da stranice koje posjećujete, a za koje mislite da su provjerene, neće iskoristiti vaše podatke. Uživanje u durštvenim mrežama može sa sobom donijeti pakao. Niste kukavica ako se na forumu predstavljate anonimno dok raspravljate o pravima žena. Vi jednostavno štitite svoju privatnost. Imate pravo biti anonimni iza svojih izjava. Koristite VPN (virtual private network) kada pretražujete i koristite mrežu. Nemojte nasjedati na mailove koje dobijate, spam može biti opasno mjesto. Ne, niste naslijedili bogatsvo od dalekog rođaka. Nemojte klikati na linkove koje dobijete u porukama i mailovima koji izgledaju sumnjivo, posebno ne ako je pošiljatelj nepoznat. Nemojte se upuštati u dopisivanje s osobama o kojima ništa ne znate ili budite anonimni. Postavite šifre na svoje uređaje. I kada sve to uradite, kada naučite da nosite sve ove slojeve zaštite, a vi provjerite šta internet ima da kaže o vama…?

Za informacije koje o sebi pronađete na nekoj stranici, bilo da su tačne ili ne, imate pravo tražiti od administratora da vam kaže kako ih je prikupio i možete zatražiti njihovo uklanjanje.

Izloženi stalnom rastu informaciono-komunikacionih tehnologija za djecu i mlade postalo je neizostavno da skoro sve informacije prvo potraže online. Roditelji djeci često puštaju crtane (animirane i/ili neke druge) filmove kako bi ih zabavili tim šarenim pokretnim slikama koje su praćene muzikom i ona tako postaju ovisna o internet sadržajima. Djeca odrastaju i postaju radoznala. Sve što čuju i vide referiraju u odnosu na informacije koje se nalaze na mreži. Svoja prijateljstva šire komuniciranjem na internetu. Socijalizuju se i obrazuju- online. Igraju se i zabavljaju- online. Posjeduju svoje uređaje koje su (većinom) dobili na poklon od svojih roditelja, a kada su u kazni, ti uređaji im se uskraćuju.

Po principu „Tražimo da se glasovi i iskustva mladih uključe u donošenje odluka o siggurnosti i bezbijednosti na internetu te da se promoviše njihova sigurnost, privatnost i pristup informacijama. Mi prepoznajemo pravo djece na zdravi emocionalni i spolni razvoj koji uključuje i pravo na privatnost i pristup pozitivnim informacijama o seksu, rodu i seksualnosti u ključnim periodima života.“

Internet može biti mračno mjesto i roditeljski instinkt često reaguje zabranama i uskraćivanjem korištenja mreže. Prije pojave prenosnih uređaja, dok (i ako) se u domaćinstvu nalazio po jedan desktop računar, roditelji su smatrali da je moguće kontrolisati pretraživanje interneta. Danas se to uskraćivanje vrši na način da se uređaj nalazi u torbi ili ormaru staratelja do isteka kazne. Ipak, snalažljiva djeca uvijek nađu izgovor jer danas je laptop potreban i da bi se uradila domaća zadaća.

Vjerujemo da bi veći učinak sigurnijeg pretraživanja interneta bilo uključivanje djece i obrazovanje djece kada je u pitanju sigurnost na mreži nego li što to može učiniti kažnjavanje i uskraćivanje informacija. Djeca i mladi trebaju biti uključeni u donošenje odluka, te trebaju biti informisani kako bi znali odmjeriti snage dobra i zla i u ključnim momentima svog odrastanja pravilno se informisati o svom zdravlju, spolnim karakteristikama, reprodukciji i svemu onome što pozitivno može uticati na njihov rast i razvoj. Oni također trebaju biti upoznati s posljedicama jer mladi, a naročito djeca ne mogu znati ništa o spam porukama ukoliko nisu informisani. Danas naše inboxe i nakon površne posjete neke stranice može zatrpati hrpa spam mailova. Djeca moraju znati razliku i odrasli ih trebaju uključiti i obezbijediti im pravilno savjetovanje i obrazovanje kako bi od mreže izvukli samo najbolje.

Preporuka psihologa, u zavisnosti od dijelova svijeta je da djeca ne bi trebala koristiti internet prije navršenih 10 ili 12 godina.

Milioni web stranica mladima pružaju beskrajne mogućnosti za kupovanje, istraživanje, komuniciranje s prijateljima, igranje igrica sa ljudima iz drugih krajeva svijeta i sve te mogućnosti su vrlo atraktivne do momenta kada se nađu na mračnoj strani interneta. Mladi i djeca ne bi trebali da se boje interneta niti tehnologije koja omogućava njegovo korištenje, naprotiv trebali bi biti u korak s vremenom kako bi se pravovremeno zaštitili. Kako bi sprječili neželjene efekte oni se moraju obrazovati i sve češća pojava je da im u tome pomažu i internet provajderi. Iako bi zaštita, informacije i obrazovanje trebali biti besplatni nerijetko se susrećemo s činjenicom da nam se sigurnost prodaje. Ali, u svijetu uvijek postoje ljudi koji razvijaju besplatne programe zaštite i ponekada je potrebno da roditelji skupa sa djecom istraže najbolje mogućnosti interneta i zaštite.

Roditelji često misle da su djeca u svojoj dječijoj sobi najsigurnija jer su im „na oku”, ali postoje oči interneta koje gledaju svaki aspekt života jednog djeteta dok ono sjedi u svojoj sobi.

Pretraživači danas nude razne ekstenzije koje onemogućavaju djeci pristup nekim od sadržaja za koje se misli da bi mogli imati loš uticaj na razvoj djece. U posljednje vrijeme se po pitanju online sigurnosti djece primjećuju pomaci i u radu vladinih i nevladinih sektora.

Jedan od svjetskih događaja koji promoviše sigurnu mrežu je „Dan slobodnog interneta“ koji je uspostavljen 2004. godine i od tada je prerastao u globalni pokret koji svake godine skreće pažnju na probleme poput cyber nasilja i govora mržnje na internetu, te sigurnog korištenja društvenih mreža i interneta uopšte.

Dan sigurnijeg interneta (ili Dan slobodnog interneta) 2018. u svijetu je obilježen 6. februara pod sloganom „Stvaraj, poštuj i poveži se: Bolji internet počinje s tobom“.

U Bosni i Hercegovini, ovaj Dan se obilježava u organizaciji MFS – EMMAUS-a, uz podršku Komiteta za obilježavanje Dana sigurnijeg interneta BiH (SID Komitet BiH).

Da se radi na promicanju sigurnijeg interneta u BiH dokaz je i pokret „Djeca na internetu”.

Stranica je informativnog karaktera, te pruža osnovne informacije o sigurnom koištenju interneta, kako za djecu tako i za roditelje. Jedan dio stranice posvećen je učenju kroz igru, dok su ostale informacije sistematski raspoređene.

Stranica sadrži i kratki priručnik „E-bonton” koji sadrži upute za neka osnovna načela ponašanja na internetu jer iako nema puno zakona na internetu, osnovna moralna načela i principi ponašanja nisu se promijenili.

Aspekt online nasilja pomenut je u svih 16 principa feminističkog interneta koliko smo do sada obradili/e. Ovo je posljednji princip i vjerovatno najvažniji u našem nastojanju da obezbijedimo prostor feminističkog interneta, s obzirom na grupe koje zastupamo, mlade ljude, LGBT, žene i djecu. I u prvom principu, koji se odnosi na pristup internetu i informacijama pa do posljednjeg gdje zagovaramo pravo da djeca sigurno uživaju nove tehnologije, nalazimo elemente online nasilja. Nasilje je i ako vam neko onemogućava pristup koji bi vam pravno trebao biti zagarantovan.

Po principu: „Tražimo od svih stakeholdera na internetu, uključujući korisnike/ce, donositelje/ice politika i privatni sektor, da obrate pažnju na pitanje uznemiravanja na internetu i nasilja vezanog za tehnologiju. Napadi, prijetnje, zastrašivanje i nadziranje s kojima se suočavaju žene i queer osobe su stvarni, štetni i alarmantni, i dio su, šireg pitanja rodno zasnovanog nasilja. Naša je kolektivna odgovornost da se suočimo s ovim i eleminišemo nasilje zauvijek.“

Online nasilju podložni su svi korisnici/ce mreže. Svaki identitet neke osobe biva izložen cyber napadu ili kako bih to prostije objasnila: „Sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas.” Online nasilje prepoznaje sve vaše karakteristike, spol, rod, seksualnu orijentaciju, sve informacije koje sa sobom donosite na mrežu i sve to koristi protiv vas. Možete biti meta zbog slobode govora ili možete biti meta samo zato jer ste žena, a ženama nije mjesto na forumu na kojem se raspravlja recimo o politici.

Ipak, da su žene atraktivniji plijen pokazuje i statistika UN izvještaja o online nasilju. Ovo istraživanje pokazuje da je na globalnom nivou osam do deset žena iskusilo neku vrstu nasilja. Žene imaju čak 27 puta veću predispoziciju da budu žrtve nasilja na mreži. Prema izvještaju, u 2015. godini, više od devet miliona žena i djevojčica je iskusilo neke oblike nasilja počinjenog putem informaciono-komunikacionih tehnologija, gdje su počinitelji dominantno bili muškarci.

Prema posljednjem izvještaju Internet World Statistic, u Bosni i Hercegovini postoji preko dva miliona aktivnih korisnika/ica interneta, a od toga preko 1,5 miliona aktivnih korisnika/ica Facebooka kao najpopularnije društvene mreže. Društvene mreže su zapravo i najčešće platforme preko kojih se odvija ovaj oblik nasilja.

Internet se pokazao kao novi prostor za nasilje nad ženama i primjeri online nasilja nad ženama, koje nije adekvatno procesuirano, postali su učestaliji i dovode do isključivanja žena iz online, ali i offline sfera. Iako se nerijetko kao suprotni argument postavlja sloboda govora, primjeri prijetnji ženama na društvenim mrežama upućuju da sloboda govora prestaje tamo gdje počinju prijetnje.

U Bosni i Hercegovini se više nevladinih organizacija bavi mapiranjem zabilježenih slučajeva online nasilja, kao i lobiranjem novih zakona ili dopune postojećih zakona.

Centar za pravnu pomoć ženama Zenica (CPPZ) u toku 2013. i 2014. godine mapirao je slučajeve žena žrtava nasilja putem IK tehnologija. U ovom periodu CPPZ pružio je 2168 pravnih usluga, od kojih je 68,54% bilo u oblasti porodičnog prava. U toku 20 mjeseci nasilje putem interneta i mobilne telefonije doživjelo je ukupno 1.201 klijentica ili 55,40%, što je više nego svaka druga.

Prema podacima za 2016. godinu Centar je pružio 2.775 usluge besplatne pravne pomoći za 943 korisnice, a 76% od ukupnog broja klijentica u svom životu doživjelo je neki vid nasilja, dok je 58% njih doživjelo nasilje putem interneta i mobilne telefonije. To zapravo znači da je svaka druga žena koja je zatražila pomoć nakon nasilja bila uznemiravana putem IK tehnologija.

U periodu od septembra 2011. godine pa do oktobra 2015. godine na SOS telefon Fondacije „Udružene žene Banja Luke” (UŽBL) zaprimljeno je 3360 SOS poziva od čega je 1820 poziva sadržavalo neki vid prijetnji putem SMS poruka ili putem društvenih mreža. Najčešće se prijetnje putem SMS poruka ili društvenih mreža upućuju partnericama u momentu napuštanja partnerske zajednice.

Također, i u susjednoj Hrvatskoj se protiv online nasilja bore putem prijava na besplatne brojeve telefona i/ili putem aplikacije. Baš kao što su u BiH slične usluge ponuđene od Centra za pravnu pomoć, organizacije One World Platform te drugih nevladinih organizacija koje se bave ovim pitanje, i u Hrvatskoj postoje slične linije za pomoć koje pomažu kod adekvatnog zakonskog procesuiranja. Slične kanale pomoći nude i ostale zemlje regiona. Kroz platforme nevladinih udruženja djeluju zajednice koje se bore protiv online nasilja.

Zakonski okvir

 

Krivični zakon Bosne i Hercegovine nasilje, narušavanje ugleda i nanošenje drugih oblika štete putem Informaciono– komunikacione tehnologije (IKT) ne tretira, ne procesuira niti počinitelje/ke goni krivično. Osim Krivičnog zakona BiH ni Ustav, kao ni Krivični zakon FbiH, te Zakon o zaštiti nasilja u porodici, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o zabrani diskriminacije ne bave se pitanjima online nasilja. Zakonodavstvo u BiH nema jasno definisane odredbe kada je u pitanju nasilje izvršeno putem savremenih tehnologija. Pokušaji da se pravda zadovolji (u slučaju online nasilja), u okviru zakonskog i administrativnog sistema, uglavnom nemaju uspjeha. Počinitelji/ke se ne procesuiraju ili se kažnjavaju uslovnom i/ ili novčanom kaznom jer se njihova kršenja vežu za druge nezakonite radnje.

Ipak, Bosna i Hercegovina je članica Vijeća Evrope (VE) koje je 2014. godine dalo preporuke u Vodiču o pravima korisnika interneta. Države članice VE-e imaju obavezu svim svojim građanima/kama osigurati ljudska prava i osnovne slobode zacrtane u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Ova obaveza je na snazi i u kontekstu korištenja interneta.

U septembru 2017. godine pokrenuta je inicijativa za izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH u cilju stvaranja zakonodavnog okvira za sankcionisanje osoba koje vrše krivična djela putem informaciono-komunikacionih tehnologija.

Iako ne postoji jasno određen i definisan zakon koji bi riješio pitanje online nasilja na prijedlog Ministarstva pravde BiH, Vijeće ministara BiH je utvrdilo Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, kojim se definiše pojam javnog poticanja na nasilje i mržnju.

Navodi se da „tko putem štampe, radija, televizije, kompjuterskih sistema ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima poziva na nasilje i mržnju usmjerenu protiv skupine ili nekog člana takve skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, spol, spolno opredjeljenje, rodni identitet, invaliditet ili bilo koje druge osobine, u slučaju kada je počinjenje izvršeno na način koji će poticati na nasilje i mržnju protiv skupine osoba ili člana neke skupine, o čemu odlučuje sud, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu“.

U regiji vladaju slični zakoni, ali nijedna zemlja još nema jasno definisane odrednice niti zakone koji bi procesuirali prekršitelje/ke.

U Hrvatskoj su se početkom 2013. godine dogodile značajne promjene u Zakonu vezanom za kažnjavanje djela na internetu. U ovoj državi je 21. oktobra 2011. izglasan novi Kazneni zakon koji u velikoj mjeri uključuje i ponašanje na internetu (što uključuje internet, te društvene mreže). Tako, za kazneno djelo uvrede, ukoliko je ono počinjeno javno putem interneta odnosno ako je uvreda postala pristupačna većem broju osoba, u novom zakonu predviđena je novčana kazna do sto osamdeset dnevnih iznosa (gdje se dnevni iznos utvrđuje uzimajući u obzir počiniteljeve prihode i imovinu – a ne može biti manji od dvadeset kuna ni veći od deset tisuća kuna).

Za podsticanje na nasilje i mržnju putem interneta za kaznu se može očekivati do tri godine zatvora (ovo vrijedi i za one koji isto javno odobravaju), dok organizatori ili oni koji vode grupu više od tri osobe mogu očekivati još veće, odnosno strožije kazne.

Problem online nasilja se najviše odražava na marginaliziovane grupe, a u ovom slučaju to su i djeca. Kako se zakonske kazne, koje bi trebale kažnjavati počinitelje/ke, ne mogu odnositi na maloljetnike/ice važno je prepoznati međuvršnjačko nasilje na internetu i pravovremeno ga spriječiti. Najveću ulogu u cijelom sistemu korištenja mreže i sprječavanja nasilja svakako imaju roditelji i obrazovni sistem.

Djeca, a naročito ona mlađa ponekad nisu ni svjesna da im se dešava nasilje i rijetko to prijavljuju bilo kome, a naročito roditeljima. Online zlostavljanje je sveprisutno i kod djece u urbanim zonama, ali i kod djece koja potiču iz ruralnih sredina, ne postoji razlika. Ranije, dok nisu postojale društvene mreže i tehnologije putem kojih se danas vrši zlostavljanje, vršnjaci su se sukobljavali direktno, fizički i verbalno. Sada se djeca kompromituju video i foto sadržajima, pa i audio zapisima. Ucjenjuju jedni druge, komentarišu svoje i sadržaje drugih, dijele ih i to je nezaustavljivo, a posljedice su katastrofalne.

Iz Institucije Ombudsmana za ljudska prava BiH kažu kako ne mogu govoriti o konkretnim statistikama što se tiče zlostavljanja, jer rade po pojedinačnim žalbama građana. ”Od 2009. godine, od kada institucija postoji do danas, na godišnjem nivou ima 30 do 40 žalbi građana koje se tiču vršnjačkog nasilja i zloupotrebe djece putem Interneta. Nama se nažalost ne obraćaju djeca, već isključivo roditelji jer oni sami procijene da se radi o nasilju. Mi vrlo često, kada ustanovimo da se radi o nasilju donosimo preporuke i nadležnima preko našeg postupka. Kada je u nasilju u pitanju segment upotrebe informacijskih i komunikacionih tehnologija, puno je teže”, rekla je za Bljesak.info pomoćnica ombudsmena i šefica Odjela za praćenje prava djece Aleksandra Marin Diklić.

POVEZANO

Feminizam i online nasilje

Autorica: Erna Ključić (One World Platform)

Ovaj tekst je dio serije tekstova o Feminističkim principima interneta i finansiran je od strane APC (Association for Progressive Communication).

1 29.9.2018. sa: https://oneworldplatform.net/sta-trebate-znati-o-gdpr-u/;

2 Ibid;

3  Hrvatska i Bosna i Hercegovina su Dan sigurnijeg interneta obilježile online takmičenjem za učenike osnovnih i srednjih škola na temu sigurnosti na internetu.

4 10.11.2018. na: http://www.dansigurnijeginterneta.org/ ;

519.10.2018. sa: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tanka-linija-izmedu-sigurnosti-i-privatnosti-gradana ;

6 Primjer: https://www.youtube.com/watch?v=qWl3XYsiYVo ;

7 12.11.2018. sa: https://www.bljesak.info/sci-tech/tehnologija/nasilje-na-internetu-o-njemu-se-ne-prica-ali-postoji/253094 ;

8 10.11.2018. sa: https://zenskaposla.ba/2017/10/31/analiza-zaustavljanje-trenda-online-ikt-nasilja-nad-zenama/;

9 10.11.2018. na: http://www.djecanainternetu.org/;

10 16.11.2018. sa: https://www.takebackthetech.net/museum;